U vremenu sveopšteg poništavanja vrijednosti, ili makar nagovještaja vrijednosti i kvaliteta, kada neko uradi iskorak obično se izjednačava sa „ludošću“ u najpozitivnijem smislu te riječi.
Ta „ludost“, ako je smijemo tako nazvati podrazumjeva borbu za ideju na razne načine.
Podrazumjeva kucanje na brojna vrata za podršku (koja su nerijetko apsolutno zatvorena), lobiranje na ove i na one strane, sudar sa učmalom sredinom, podršku iskrenih prijatelja ideje i na kraju, kada dođe do dana D odnosno realizacije, ulaganje i vlastitog novca.
Zvuči poznato…
Ima jedna replika u filmu „Maratonci trče počasni krug“ koja glasi „Ko je v(n)as poznavao, ni pakao mu neće teško pasti“. Princip je isti sve su ostalo nijanse. Ali o Maratoncima, tj. Topaloviću ćemo kasnije.
Ideja o basketu 3×3 je kod potpisnika ovih redova na prvu izazvala velike simpatije. I što ne reći podršku.
I što je najvažnije kod poprilično velikog broja mladih ljudi, onih čistog srca, bez interesa jedino sa željom da se ova lijepa priča pokrene.
Možda je i lajt motiv za sve bio revitalizovanje hrama trebinjskog basketa, koša na Ložioni.
I kako to obično biva, sa pričom se krenulo u najboljem mogućem pravcu. Počeli su veliki turniri za slavu grada, zimska, ljetnja liga, nabavljena je podloga za igru.. i što je možda najljepše cijelu priču su prepoznali najmlađi i „virus“ 3×3 je krenuo da se širi opasnom brzinom.
